19/03/2024
Najnovije vesti
Treca-OS-Andra-Savcic-tribina-Medunarodni-dan-invalida-FOTO-Snezana-Jakovljevic-Krunic-Objektiva.rs-Valjevo

TRIBINA “ŽIVETI USPRAVNO” – ZA JEDNAKOST SVIH GRAĐANA

Autor 03/12/2022

Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, 3. decembar prvi put je obeležen 1992. godine kada je Generalna skupština UN usvojila rezoluciju 47/3 kojom je pozvala sve države da obeležavaju ovaj datum kako bi ukazale da je neophodno da osobe sa invaliditetom treba da imaju jednako uživanje ljudskih prava i ravnopravno učešće u društvenom okruženju u kome žive.

Tim povodom su Učenički parlament i Vršnjački tim Osnovne škole “Andra Savčić” u saradnji sa Udruženjem za cerebralnu paralizu, priredili tribinu pod nazivom Živeti uspravno, prema istoimenom filmu o pravima osoba sa invaliditetom.

Pred brojnim učenicima rad Udruženja su predstavile Katarina Bigović i Jovana Tešić, dok su o svojim iskustvima govorili Stevan Novaković i Marija Šofranac, koja je, ovom prilikom, predstavila zbirku svoje sestre, Jelene Šofranac, gde opisuje detinjstvo, školovanje i kako je ostala verna svojim težnjama. Moderator tribine bila je pedagog, Milica Vojić Marković.

Marija Šofranac je pohađala Osnovnu školu Andra Savčić i rado sarađuje sa nastavnicima i učenicima. Po struci je ekonomista, međutim nikada nije pronašla posao u struci, pa se posvetila radu u Klubu osoba sa invaliditetom i aktivizmu.

U razgovoru za Objektiva.rs pitali smo je za lična iskustva iz svakodnevnog života.

“Jedan od gorućih problema svih osoba sa invaliditetom jeste mogućnost kretanja, onda nemogućnost adekvatne zdravstvene zaštite. Nismo baš svi “pokriveni” tom zdravstvenom zaštitom, odnosno kako godine prolaze neka prava iz socijalne, odnosno zdravstvene zaštite nam se ukidaju i smanjuju. Svake godine je sve gore, polako nam smanjuju.

Recimo, odlazak u banju. Nemamo mogućnost tog besplatnog oporavka preko Socijalnog, imaju deca do 15 godina, aposle toga se smatra da se stanje ne može poboljšati. Ali, konkretno za cerebralnu paralizu, kakvo god da je stanje, ono se ipak vežbama, vodom, hidroterapijom koja postoji u banjama i specifična je, zato i idemo tamo, zbog te vode, održavamo to stanje,” opisuje blagodarno dejstvo terapija dostupnih u banjskim lečilištima: “Svaki čovek, zdrav ili stariji, treba da vodi računa o tome, a mi pokušavamo da se naš glas čuje.”

Marija je, nakon očeve smrti, korisnik nasledne penzije: “Naša sreća je što živimo sa majkom, ona je penzionerka. Zadovoljavamo osnovne životne potrebe, ali nazovimo luksuz – odlazak u banju ili na more, to mora da se apeluje na humane ljudi. I da štedimo. Nije bolje ni penzionerima preko PIO fonda. I oni imaju neke svoja pravila.”

Marija i sestra se kreću uz pomoć invalidskih kolica, pa pitamo kolika je realna dostupnost i mogućnost za samostalno funkcionisanje u svakodnevici.

“Ove godine sam učestvovala u par projekata gde smo apelovali da ustanove javnog karaktera, koliko – toliko, budu dostupne jer, ako imate rampu i lift, to je samo delimično. Objekti, ni gradnjom, nisu pristupačni. Možete da uđete, ali posle ne možete da se krećete, bez pomoći neke osobe.

Problem je i prevoz jer ne postoji adekvatan taksi koji ima rampu da bi osoba sa kolicima mogla da uđe.

Ja se uglavnom krećem po centru grada, ali za neke usluge, tipa dolazak u prodavnicu, kontaktiram prijatelje. Sve se svodi na to kako ćemo mi da se organizujemo, kako se lično organizujemo. Pomoć je vremenski ograničena. Ja nemam nikoga na koga mogu da se oslonim 24 sata, ako mi nešto zatreba,” primećuje Marija uz pojašnjenje da u pojedinim sredinama postoje organizovani programi socijalne zaštite u vidu servisa za personalne asistente.

“Kako svi mi starimo, i ova deca koja pohađaju školu uz pomoć pedagoških asistenata, sutra će doći u našu situaciju.”

O organizaciji i funkcionisanju u kući, Marija kaže: “Što se tiče boravka u nekom zatvorenom, poznatom prostoru, uglavnom se prilagođava. Uz pomoć roditelja, uspevamo koliko – toliko. E sad, to je i stvar umešnosti, ali i mogućnosti pokretljivosti. Ali, često je potrebna pomoć i roditeljima u kući.

Kod nas postoje organizacije, ali sve je to vremenski ograničeno. Tu postoje pravila koja ograničavaju da mi imamo negu 24 sata jer je veliki broj korisnika, a malo je negovateljica, gerontodomaćica, tako da postoje liste čekanja.”

Prema Marijinim rečima, velika podrška joj je sestra: “Ja sam fizički spretnija, a sestra je tu da me emotivno podrži. Uklapamo se. Navikle smo i ne možemo da funkcionišemo jedna bez druge.

Naravno, ne bi bilo loše da imamo nekog da nam pomogne. Za sada funkcionišemo, ali kako će to kasnije biti kada udđemo u neke ozbijnije godine… Verovatno da ćemo morati da tražimo nečiju pomoć,” naznačava Marija Šofranac kojoj su 42 godine i živi u domaćinstvu sa sestrom bliznakinjom i majkom.

Strategija Ujedinjenih Nacija za invalidsko osiguranje je baza za održivi napredak u inkluziji osoba sa invaliditetom jer je ostvarivanje ljudskih prava svih osoba sa invaliditetom neotuđivi, integralni i nedeljivi deo svih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Prema Svetskom izveštaju Svetske zdravstvene organizacije (SZO) o invaliditetu, 15% svetske populacije ili više od milijarde ljudi živi sa invaliditetom. Procene su da oko 450 miliona osoba živi sa mentalnim ili neurološkim stanjem, ali da oko dve trećine neće potražiti stručnu medicinsku pomoć, uglavnom zbog stigme, diskriminacije i zanemarivanja.

Tekst je pripremila redakcija Objektiva.rs u okviru projekta

“Život socijalno osetljivih populacija stanovništva”

podržanog od strane Grada Valjeva