19/03/2024
Najnovije vesti
Valjevo Galina Djordjevic doktorske studije violina SAD Minesota

VALJEVKA U MINEAPOLISU

Autor 11/11/2021

Mlada Valjevka, Galina Đorđević, pohađa doktorske studije Univerziteta u Minesoti.

Istovremeno sa Prvom osnovnom školom, kao jedan od tri izabrana đaka generacije, diplomira i na odseku za violinu u Osnovnoj muzičkoj školi Živorad Grbić u Valjevu. Nakon toga, upisuje Srednju muzičku “Mokranjac” u Beogradu. I tada počinje njen hod po svetskim metropolama.

Osnovne akademske studije sam završila na Geteborškom Univerzitetu u Švedskoj, na “Akademiji za muziku i dramu” skraćeno HSM, u klasi profesora Tobijasa Granma, kao violinista – izvođač klasične muzike. Master studije sam završila u Americi na Univerzitetu u Severnoj Dakoti (UND) u Grand Forksu, u klasi dr Alehandra Draga, kao muzički izvođač. Trenutno sam na prvoj godini doktorskih studija Univerziteta u Minesoti (UMN), u Mineapolisu, u klasi profesorke Stefani Arado, sa fokusom na muzičko izvođaštvo – priča Galina Đorđević za Objektiva.rs iz svog rodnog grada.

Zbog čega, nakon osnovne muzičke, odlazite u Beograd? Moj stariji brat i ja smo zajedno otišli u Beograd, on kao učenik Pete beogradske gimnazije, a ja kao učenik Srednje muzičke škole „Mokranjac“ jer su naši roditelji smatrali da će nam život i školovanje u Beogradu otvoriti put ka bržem osamostaljivanju i boljem obrazovanju, kao i pripremi za moguće školovanje u inostranstvu, što se pokazalo ispravnim. Ubrzo po preseljenju u Beograd, promena sredine mi je bila jako uzbudljiva i nisam imala nikakvih problema, hvala Bogu. Moj jedini strah na samom početku je bio da se ne izgubim, jer još uvek nisam poznavala ulice dovoljno dobro. Međutim, brzo sam se navikla, život u Beogradu mi se mnogo dopao i atmosfera koju taj grad sa sobom nosi, kao i sam izgled grada. Prijateljstva koja sam tada stekla, traju i dan-danas, što mi je posebno drago. Prijala mi je ta promena i mislim da je to iskustvo igralo značajnu ulogu u otkrivanju moje sposobnosti prilagođavanja i snalaženja u nepoznatom.

Kada se javlja ljubav prema muzici?
Od malih nogu sam volela da igram i pevam, tako da ne bih mogla da objasnim kako je tačno došlo do toga. Muzika je oduvek nešto što pokreće i mene i moj vrcavi duh i to se nije promenilo.

Interesantno je to da se moj prvi dodir sa umetnošću zapravo dogodio kroz likovnu umetnost, još dok sam bila u obdaništu, kada sam osvojila nagradu na jednom likovnom konkursu. U tom periodu, učestvovala sam na brojnim priredbama i mislim da sam tada otkrila moju ljubav prema plesu, što me je navelo da se upišem u plesnu školu RMP gde sam se nekoliko godina bavila latino i standardno-američkim plesovima. Pohađanje muzičke škole je bilo prirodno s obzirom na moju ljubav prema muzici, plesu, umetnosti uopšte, jer su muzika i ples oduvek bili deo mene.

Želju da se oprobam u glumi sam otkrila par godina kasnije i to na neobičan način, koji je postao jedna od mojih omiljenih anegdota. Naime, sa mamom sam otišla da gledam predstavu „Danica“ u Centru za kulturu i na sceni je bila samo naša poznata Valjevka, glumica Katarina Vićentijević, a kao kroz maglu se sećam da je bio prisutan i muški glas koji se čuo kroz zvučnike, sa kojim je ona vodila dijalog. Ne sećam se detalja baš najbolje, delom zbog toga što je bilo davno, a još većim delom iz razloga što sam vrlo brzo zaspala i prespavala celu predstavu (smeh). Međutim, sam početak koji sam uspela da vidim je na mene očigledno ostavio tako veliki utisak da sam napisala sastav o Katarini Vićentijević na temu „Ličnost koju obožavam.“ Moji roditelji su ubrzo nakon mog „remek – dela“ saznali za Katarininu školicu glume, a mom uzbuđenju nije bilo kraja, pa sam od trećeg razreda osnovne škole postala ponosni član njene školice. Kaća i ja smo danas veoma bliske, a gluma je, bez sumnje, zauvek ostala moja najveća ljubav pored muzike.

Zašto violina? Ovo je jedno od najčešćih i najtežih pitanja na koja nailazim. Najteže je iz prostog razloga što nemam konkretan odgovor. Pre nego što sam upisala muzičku školu, išla sam na časove kod profesorke klavira Desanke Tripković, na kojima sam pevala razne pesmice i crtala ono o čemu pevaju. Jednog dana otišla sam sa profesorkom u muzičku školu kako bih se upoznala sa instrumentima, pa smo išle od učionice do učionice i na kratko prekidale časove koji su bili u toku kako bih mogla da se upoznam sa različitim instrumentima. Interesantno je to da se ničega i nikoga ne sećam iz tog dana, sem dve profesorke, sestre bliznakinje, koje su bile u istoj učionici, i svirale svoje violine. To su, sadašnja direktorka muzičke škole, Suzana Radovanović – Perić i profesorka Snežana Stevanović, i verujem da sam se zbog njih, njihovog pristupa i energije, odlučila upravo za violinu. Moj stariji brat je tada već bio učenik klavira u muzičkoj školi i kada su čuli moju odluku, roditelji su me pitali da li sam u potpunosti sigurna da ipak ne želim da sviram klavir, s obzirom da već imamo taj instrument, praktičnije je… Ali, odluka ove šestogodišnjakinje bila je toliko čvrsta da baš ništa, osim violine nije dolazilo u obzir.

Šta Vas je opredelilo da odaberete dati fakultet? Profesor violine, kao i sama lokacija. Kada je reč o edukativnom svetu klasične muzike, mislim da je od velike važnosti da student i profesor budu kompatibilni kao ličnosti i da profesor ume da nađe odgovarajući pristup svakom studentu ponaosob. Na mnogim drugim fakultetima, profesori drže predavanje pred punim amfiteatrom i studenti su neretko samo broj u indeksu, dok se na muzičkim akademijama rad sprovodi jedan na jedan, bar kad je u pitanju glavni instruement, pa samim tim odnos profesora i studenta igra važnu, ako ne i ključnu ulogu na studijama. Studenti, iz tog razloga, često pokušavaju da stupe u kontakt sa različitim profesorima kako bi upoznali i njih i njihov rad i odlučili u čijoj klasi bi najviše želeli da budu, u slučaju da prođu prijemni ispit. Podjednako je važno da se profesor dopadne studentu koliko i student profesoru. Kada je došlo vreme da upišem osnovne studije, meni je od svih profesora sa kojima sam stupila u kontakt tada najviše odgovarao profesor Tobijas Granmo, a sama ideja da promenim sredinu, da iskusim potpuno novu kulturu i svet na neki način mi je bila toliko primamljiva i uzbudljiva da nisam mogla da propustim takvu priliku.

Pored komplikacija izazvanih svetskom zdravstvenom krizom, uspevate da odete na posle diplomske studije u SAD? Moj prvi odlazak u SAD se zapravo dogodio pre početka globalne pandemije, na jesen 2019. godine. I tada se moja odluka bazirala na profesoru violine sa kojim bih radila. Sa profesorom dr Alehandrom Dragom sam stupila u kontakt preko profesorke i pijanistkinje dr Sonje Radojković, nakon čega sam dobila ponudu da budem master student u njegovoj klasi koja je uključivala punu stipendiju i posao asistenta na Univerzitetu u Severnoj Dakoti. Svaki put kada sam odlučila da promenim grad, državu ili kontinent, imala sam mogućnost da ostanem tu gde se već nalazim, ali mislim da je moja želja za novim iskustvima i upuštanjem u nešto sasvim novo toliko jaka da je nemoguće ne uslišiti je.

Intuicija takođe igra veliku ulogu, način na koji su programi studija koncipirani… Mene je zanimalo kako funkcioniše jedan američki univerzitet, koliko se razlikuje od evropskog, a koliko od srpskog sistema. Koliko se razlikuju kulture, ljudi, načini života, sve me to veoma interesuje, volim i da ispitujem svoje granice i da ih pomeram, tako da je odlazak u Ameriku bio prava odluka za mene u tom trenutku.

Trenutno sam na doktorskim studijama u Mineapolisu, na Univerzitetu u Minesoti, u klasi profesorke Stefani Arado. Prilikom prijava za doktroske studije, po prvi put nisam stupila u kontakt sa profesorima pre same prijave. Tada nisam bila u potpunosti sigurna da li želim da ih upišem odmah po završetku master studija, nisam bila sigurna ni da li želim da ostanem u Americi, pa samim tim nisam bila preterano aktivna prilikom prijava. Kada sam položila prijemni i dobila stipendiju, upoznala sam moju sadašnju profesorku koja je na mene ostavila neizmerno dobar utisak i iz tog razloga sam odabrala da nastavim sa svojim studijama u Americi.

Otišli ste nedavno, kako provodite dane u SAD? Svaka promena sredine do sada bila je veoma slična. U početku istražujem grad, ulice, linije gradskog prevoza, tražim obližnje supermarkete, učim i navikavam se na sve ono što mi je neophodno za svakodnevni život, kao i organizaciju istog. Naravno, rešavanje svega što se tiče administracije je obavezan deo svakog početka. Najzanimljiviji deo je svakako sticanje novih znanja i veština, kao i upoznavanje studenata i profesora i sklapanje novih prijateljstava.

Na koji način su organizovana predavanja?   Da, predavanja su počela i za sada je nastava organizovana uživo. Neizvesnost svakako postoji, pa su profesori spremni u slučaju da se situacija promeni, ali imam tu sreću da je za sada sve „po starom“ samo pod maskama. Ne bih volela da pređemo na online nastavu, jer mislim da su taj kontakt i socijalizacija sa ljudima od mnogo veće važnosti po mentalno zdravlje nego što smo mi toga svesni. Takođe, ne bi bilo proba orkestra, kamernih sastava, ne bi bilo nastupa, sve bi bilo mnogo drugačije i verovatno nezanimljivije, tako da navijam da svi budemo zdravi i da se napokon otarasimo dosadne pandemije i briga koje uz nju idu.

Kakvi su profesori, ostale kolege? Za sada sam prezadovoljna profesorima, koliko njihovom stručnošću, toliko i njihovom pristupu. Nisam osetila nikakvu tenziju ni sa čije strane, svaki profesor se trudi da stvori prijatnu atmosferu u kojoj bi se studenti osećali slobodno da budu svoji, da postavljaju pitanja, da prave greške, da imaju drugačije ideje… Zaista se oseća njihova posvećenost, pristupačnost i želja da nam studije prolaze sa užitkom.

Na moju veliku sreću, studenti jedni druge ne nazivaju kolegama (smeh), mislim da je to previše formalno i neprirodno za mlade ljude približnih godina. Među studentima takođe vlada ljubaznost i poštovanje, neki su malo više, a neki malo manje pristupačni, kao i svuda, i to naravno zavisi od mnogo faktora. Na fakultetu ima puno internacionalnih studenata i mislim da su multikulturološka poznanstva odličan način da čovek sazna nešto novo o mestima i kulturama koje nikada nije iskusio.

Ono što je takođe zanimljivo je to što svako od nas, pored različitog porekla, ima i različita iskustva kada su u pitanju studije i mesta na kojima smo do sada studirali, tako da od studenata može zaista mnogo toga da se čuje i nauči.

Koliko traju posle diplomske i plan studija? Doktorske studije traju tri godine, a smer koji sam odabrala podrazumeva, između ostalog, minimum pet samostalnih koncerata u toku studija, raspoređenih u pet različitih semestara. U planu su, naravno, i nastupi sa univerzitetskim orkestrom, sa raznovrsnim kamernim sastavima, kao i obavezna doktorska disertacija. Program podrazumeva i mnoge druge predmete, koji nisu ništa manje zahtevni, ali u fokusu su izvođaštvo i nastupi.

Iako sam tek par meseci deo ovog univerziteta, neizmerno mi je drago i velika mi je čast što sam već imala priliku da nastupim sa svojim kamernim sastavom, pred predstavnicima univerziteta iz 10 različitih država u Americi. Nadam se da će u toku studija biti još mnogo sličnih prilika i događaja, na kojima ću moći da predstavljam Univerzitet u Minesoti, kao i zemlju iz koje dolazim.

Po završetku, lično Vaša očekivanja?
Moj najveći cilj je da za vreme studija dostignem određeni nivo u izvođaštvu, da steknem što više iskustva, kao i da učvrstim sva ostala muzička znanja koja posedujem. Moji kriterijumi, naravno, nikada neće prestati da rastu, jer napredak ne poznaje granice, ali očekujem da do završetka studija ostvarim nivo koji sam zamislila.
Smatram da trud, umeće i znanje mogu da otvore mnoga vrata, zato ne sumnjam u prilike koje će uslediti po završetku studija. Nemam konkretna očekivanja, jer sam svesna koliko je život nepredvidiv, ali mogu da kažem da mi je želja da jednog dana budem profesor na nekoj od velikih muzičkih akademija u svetu. Rekla bih da očekivanja gajim isključivo prema sebi, da uvek dajem sve od sebe, da nastavim da pomeram svoje granice i da nikada ne odustanem od ostvarivanja svojih želja.

Svakodnevni život, van fakultetskih obaveza? Imajući u vidu da sam tek nedavno počela život u Mineapolisu i da se još uvek prilagođavam na fakultet i okolinu, mislim da ću tek otkriti moja omiljena mesta, koja će se verovatno i menjati u toku naredne tri godine.

Trenutno mi je u planu da posetim veliku koncertnu dvoranu i poslušam koncert Minesotinog Orkestra, koji je, inače, dobitnik Gremi nagrade, a sada već zvanično proglašen i za najbolji orkestar godine od strane čuvenog „Gramofona“. Nešto mi govori da će koncertna dvorana biti jedno od mojih omiljenih i najposećenijih mesta u Mineapolisu, a radujem se i poseti čuvenog umetničkog centra „Walker“.
Bez sumnje, ima mnogo toga što tek treba da vidim i iskusim u Mineapolisu, a ja se neizmerno mnogo radujem ovom novom poglavlju u mom životu i svemu onome što me čeka – kaže Galina Đorđević, mlada Valjevka, doktorant Univerziteta u Minesoti.

Čvrsto verujemo da će ostvariti svoje zamisli, uz nadu da ćemo ponovo imati priliku da slušamo njeno virtuelno izvođenje na nekoj sceni u Valjevu.

foto – privatna arhiva