19/03/2024
Najnovije vesti
Dr-Vladimir-Krivosejev-novembar-2022.-godine-FOTO-Snezana-Jakovljevic-Krunic-Objektiva.rs-iz-Valjeva

VLADMIR KRIVOŠEJEV O TEK OTKRIVENIM ISTORIJSKIM ČINJENICAMA

Autor 07/01/2023

Nekoliko dana pred Novu godinu profesoru dr Vladimiru Krivošejevu stigla je zvanična potvrda o sticanju zvanja višeg naučnog saradnika u oblasti humanističkih nauka – istorije.

Na osnovu istraživanja koje je obavio odluku su doneli Istorijski institut u Beogradu i nadležna Komisija resornog Ministarstva obrazovanja, nauke i tehnološkog razvoja.

U predstojećem periodu u Narodnom muzeju Valjevo u planu je izložba za koju je Vladimir Krivošejev pripremio biografsku katalošku monografiju, uz podsećanje da je 2020. godine priređena autobiografija pukovnika dr Milana Pecića, u izdanju Srpskog lekarskog društva.

Iako je naizgled bilo sve poznato o dešavanjima u Valjevu tokom Velikog rata, istoričar dr Vladimir Krivošejev tokom istraživanja za knjigu o doktoru Milanu Peciću, pukovniku srpskog saniteta, nalazi i nove informacije.

“To je posao na kom radim već četiri – pet godina. To je faktički završni deo istraživanja. Zajedno sa kolegom Ninoslavom Stanojlovićem iz Jagodine, sam došao do informacije da je dr Milan Pecić ostavio Akademiji nauka svoju autobiografiju koju je pisao do pred smrt. Uspeli smo da dođemo do rukopisa te autobiografije i da je priredimo za štampu. Ona je objavljena početkom 2020. godine u izdanju Srpskog lekarskog društva.

U međuvremenu, koleginica iz Muzeja nauke i tehnike javila je da su oni, radeći reviziju njihove zbirke, pronašli veliki broj dokumenata i fotografija koje je Milan Pecić poklonio Muzeju srpskog lekarskog društva. To je danas odeljenje Muzeja nauke i tehnike. Već tada mi se rodila ideja da zajedno sa kolegama iz Muzeja nauke i tehnike priredimo jednu izložbu i, ova sadašnja knjiga je monografski katalog izložbe čija je priprema privedena kraju.

Godine 2023. izložba će biti prezentovana u Valjevu. Uz katalog urađen je i dokumentarni film o životu dr Milana Pecića. Takođe je bitno, pošto je to zajednički projekat sa Muzejem nauke i tehnike, posle otvaranja izložbe u Valjevu, odlazi u Beograd i biće u nekom od galerijskih prostora Muzeja nauke i tehnike, možda upravo u Muzeju srpskog lekarskog društva. Potom je planirano da putuje dalje po Srbiji. Pre svega u gradove u kojima je dr Milan Pecić službovao.

On je rodom iz Aleksinca, ali je službovao u Kruševcu, Kraljevu, Kragujevcu, Užicu, Gornjem Milanovcu, Beogradu, Valjevu, Novom Sadu. Igrom slučaja je tokom radnog veka obišao veliki broj garnizona. Najduže se zadržao u Valjevu, i to u dva navrata. Prvi put od 1904-1910. kada prelazi u Kragujevac. Drugi put je – jedno od novih otkrića.

Znalo se da je Valjevo bilo grad-bolnica, znalo se da je svaka od bolnica u gradu imala svog upravnika, znalo se da je nadupravnik svih bolnica, osoba na funkciji referenta saniteta, bio stari penzionisani lekar, Evgenije Đena Bronovački. On se u februaru teško razboleo od tifusa, prenet je u Kragujevac, gde je umro. Ostala je nepoznanica da li ga je iko zamenio na tom položaju. Dugo se smatralo da nije, bilo je to haotično vreme.

Međutim, iz autobiografije dr Milana Pecića saznajemo da u februaru, čim je Đena Bronovački odvezen za Kragujevac, on dobio raspored da dolazi u Valjevo da bude referencija Drinske divizijske oblasti i samim tim nadupravnih svih pomenutih valjevskih bolnica.

U Valjevu ostaje od februara do oktobra, kada je Valjevo napušteno i okupirano, 1915. godine. Učestvuje u suzbijanju epidemije tifusa u saradnji sa svim srpskim lekarima, ali i sa lekarina iz stranih lekarskih misija. U autobiografiji aktivno piše i o njima.

Pored toga, ono što je vrlo bitno, prilikom prvog boravka u Valjevu (1904-1910), dr Milan Pecić je učestvovao u brojim zanimljivim akcijama.

Kada je bila Aneksiona kriza, kada se već očekivao mogući rat sa Austrijom, širom Srbije počinje organizovanje dobrovoljnih kurseva za bolničarke. Čuveni dr Jordan Stajić i malo poznati dr Milan Pecić, organizuju i vode te kurseve. Zatim, dr Pecić, kao upravnik Valjevske bolnice, organizuje renoviranje bolnice koja se nalazila u zgradi današnje Erozije. I jednu staru prizemnu prostoriju u produžetku bolnice, to je ona zgrada u dvorištu iza nekadašnjeg Radio Valjeva. Nju stavlja u funkciju hiruškog paviljona, sa jednom sobom za bolesnike i dve operacione sale.

Pored toga, Milan Pecić, upravo dok je radio u Valjevu, dobija polugodišnje odsustvo i odlazi u Beč na specijalizaciju zubnog lekarstva. Vraća se u Valjevo kao prvi valjevski stomatolog. U okviru tog hiruškog paviljona vojne bolnice otvara u Valjevu prvu zubnu ambulantu. To je druga vojna zubna ambulanta posle beogradske. Ali, za razliku od beogradske i niške, koja je otvorena posle valjevske, ova ambulanta je “ugašena” odlaskom dr Milana Pecića iz Valjeva.

Pored toga, Milan Pecić piše da četa bolničara decenijama nije imala svoju kasarnu. Leti su spavali u šatorima, ispod kasarne Petog Puka. Gde su spavali zimi – ne znamo, moguće u toj kasarni. Dobijena su sredstva da poruše stare šupe eskadrona, to su bili veliki objekti. On je dobio kredit, kako kaže, dobio je novac od Ministarstva vojske, da iskoristi tu građu i da iskoristi vojnu snagu i da napravi posebnu kasarnu za bolničare. To je ona prizemna dugačka zgrada u krugu kasarne, koja se nalazi tačno preko puta kafane Tri Lipe.

To su neke zanimljive stvari vezane za doktora Pecića i za izložbu koju će Valjevci imati priliku da pogledaju u prvoj polovini 2023. godine, verovatno krajem zime, početkom proleća. Iz Muzeja nauke i tehnike ćemo dobiti fotografije i razna dokumenta za izlaganje. Tu je njegovo svedočanstvo o završenoj osnovnoj, srednjoj školi, o završenom fakultetu u Beču. Tu su još neka njegova dokumenta i fotografije iz raznih perioda života. Pored toga, pripremljeni su i panoi sa istoriografskom muzejskom naracijom, gde je opisan ceo životni put pukovnika dr Milana Pecića.

Do te autobiografije smo kolega Stanojević i ja došli 2017/18. i prvo što smo uraditi, to smo uradili za Srpsko lekarsko društvo, priredili autobiografiju za izdavanje. U međuvremenu, kada su pronađene i fotografije u Muzeju nauke i tehnike, rođena je ideja o pripremi zanimljive izložbe.”

S obzirom da je izložba planirana pre nekoliko godina, ali je izbijanje pandemije odložilo planove, a da je istraživanje obuhvatalo i period Velikog rata kada je Valjevo bilo pretvoreno u grad – bolnicu, o utisku u pogledu širenja infektivnih bolesti na početku prošlog i ovog veka, dr Krivošejev kaže da sličnosti nije bilo.

“Međutim, istražujući životni put dr Milana Pecića, naišao sam na podatak da je, ili tokom rata, posle prelaska u Albaniju, on je jedno vreme radio u Tulonu, u Francuskoj, potom se vratio i radio na Krfu. Kad je završen rat, na samom kraju, Milan Pecić piše: “Nikada u životu nisam bio bolestan. Jedina moja teška bolest bila je kada sam se na Krfu razboleo od gripa.” To je u stvari bila španska groznica. Opisuje da je više meseci bio bolestan, veoma teško. Onda sam se ja jedno vreme zamislio kakav je to grip koji ga je tako teško oborio u krevet na duže vreme. Tad sam se sa kolegama iz sekcije za istoriju medicine Srpskog lekarskog društva konsultovao i oni su mi rekli da to jedino može da bude španski grip. Tako je meni tada, radeći na autobiografiji Milana Pecića, ušlo u mozak taj španski grip koji u Srbiji uopšte nije obrađen, niko ga nije obrađivao.

Onda je počela epidemija kovida, i onda sam se “bacio” na izučavanje španskog gripa i njegovih tokova. Možda se i ne bih zainteresovao, mada, bila je stvar u tome što su mnoge kolege istoričari izlazili na televiziju i pričali o velikim epidemijama tifusa, kuge, kolere, čega drugog, a to su bolesti koje po svojim simptomima nisu slične kovidu, za razliku od španskog gripa, o kome sam, zahvaljujući Peciću, imao predznanja. I to su različite bolesti, različiti su izazivači, ali su simptomi veoma slični, kao i posledice.

Tako da sam tada shvatio da kovid epidemiju ne možemo porediti sa tifusom, ali bi mogla da se donekle poredi sa španskim gripom, počeo da proučavam španski grip.

Prvo u valjevskom kraju, pa sam nabavio knjige umrlih užičkog kraja, pa za smederevski kraj, za Kragujevac, Jagodinu, Ćupriju. Tako da sam objavio petnaestak naučnih članaka i jednu knjigu o španskom gripu. Igrom slučaja, mada to nisam planirao, pored toga što radim u muzeju sa zvanjem muzejskog savetnika, kao doktor nauka koji istražuje i ima prava da u bilo kom institutu konkuriše za institutsko zvanje, a ja sam već imao institutsko zvanje naučnog saradnika preko Instituta Jovan Cvijić koji je akreditovan za geografiju, a moji radovi iz kuturne politike i kulturnog turizma su mi omogućili da preko njih dobijem zvanje tog naučnog saradnika. Sada sam shvatio da sa ovim objavljenim radovima imam dovoljno uslova za zvanje višeg naučnog saradnika, ali nisam mogao preko Institua Jovan Cvijić jer nisu akreditovani za istoriju, a svi novi radovi su mi iz istorije. Tako da sam preko Istorijskog instituta koji postoji pri Akademiji nauka upravo pre mesec dana, krajem oktobra 2022. stekao i to naučno zvanje višeg naučnog saradnika, baveći se pre svega, ne samo španskim gripom, nego i nekim drugim bolestima i epidemijama, koje su se u Srbiji događale u ratnim uslovima.

Jedna novina, to je članak koji je pre par meseci objavljen u godišnjaku Matice Srpske, o neobičnoj epidemiji dizenterije.

Postoje različiti izazivači dizenterija. Zavisno od izazivača, dizenterija može da bude više ili manje smrtonosna. U Srbiji su se uvek po selima, a nekad i po gradovima, pojavljivale epidemije dizenterija sa relativno malom smrtnošću, ponekad sa nešto većom.

Međutim, ono što je krajnje neobično, krajem leta 1918. par meseci pre pojave španske groznice, širom Srbije, ali nepovezano, se pojavljuje epidemija dizenterije sa veoma velikom smrtnošću. Na primer, na teritoriji parohije Kosjerić je nema, ali je ima na teritoriji parohije Seča reka, i za par meseci, prvih dana proleća, a krajem leta umire 90 ljudi. U valjevskom i širem valjevskom kraju je nema, ali se pojavljuje u Osečini i u par sela Osečine. U Mionici je nema, ali se pojavljuje u ljiškom kraju. U Smederevu nema, ali se pojavljuje u Smederevskoj Palanci. Jedina veća površina koja je obuhvaćena tom epidemijom bila je široka okolina Aranđelovca. To je ostalo nedokičeno i to je prvo otkriće te epidemije koja se pojavila, ali je i dalje nejasan razlog kako se pojavila tako tačkasto po Srbiji i svuda sa veoma velikim procentom smrtnosti. Mada se ta dizenterija pojavljivala i ranije, ali zavisno od uzročnika, sa nekim manjim smrtnosnosnim posledicama. Dizenterija se uvek i stalno javljala.

Akademija strukovnih studija Zapadna Srbija predavanje dr Vladimir Krivošejev Valjevo

Ono o čemu sam upravo završio jedan rad, vezano za špansku groznicu – uvek se govorilo da je španska groznica imala svoja tri talasa. Prvi talas je počeo u proleće 1918. godine, trajao je do početka leta i bio je relativno benigan. Bilo je umrlih, ali relativno malo, u Srbiji nismo naišli na umrle od špansle groznice, u tom prvom talasu, što ne znači da ih nije bilo. Jednostavno možda nije prepoznata i nije bilo masovnog umiranja.

Drugi talas je počeo na samom kraju leta i završio se pred kraj 1918. godine i on je u stvari odneo najveći broj života. Potom, od kraja 1918. godine do početka 1919. godine se pojavljuje treći talas španske groznice, koji je odnosio živote mnogo više nego onaj prvi talas, ali mnogo manje nego drugi talas. Smatralo se da se sa tim trećim talasom u proleće 1919. godine španska groznica, kao pandemija završila. Međutim, nije nestala.

Virus španske groznice je jedan od virusa gripa, virusa influence. Njen uzročnik bio je virus influence A (H1N1). Svake godine mi znamo da nam lekari govore “ove godine će prevladati ovaj virus, ove godine će neki drugi virus preovladati.” Jedan od tih virusa je i španska groznica. U međuvremenu je taj virus počeo da mutira, a građanstvo je od silnog obolevanja dobilo svoj imunitet. Mutiranje virusa i imunitet su doveli do toga da se španska groznica sledećih godina pretvara u sezonsku epidemij gripa. Svaki grip narednih trideset godina, do pojave azijskog I ptičijeg, je u stvari bio španska groznica, samo sa mutiranim virusom.

Sada korone ima, ali ljudi manje umiru nego što su umirali pre dve godine, zbog takvih mutacija i imuniteta. Tako je nastavio španski grip da se razvija, ali je svake godine bilo umrlih od tog virusa gripa španske groznice.

Ono što je novo, utvrđeno je postojanje četvrtog talasa. Tačnije, taj prvi sezonski nalet španskog gripa, kao sezonskog, krajem 1919. i početkom 1920. se u savremenoj istoriji medicine tretira kao četvrti talas. Zbog čega? Smrtnost je tada bila veća nego tokom trećeg talasa. Drugi talas bio je pomor. Samo u selu Tupanci je, tokom drugog talasa, za nepuna dva meseca umrlo 10% ljudi.

E sada, još jedan razlog zašto je to bio četvrti talas, a ne sezonski nalet, je i to što je španski grip u tom svom pandemijskom udaru odnosio živote i dece i ljudi u punoj snazi, mnogo više nego staraca, dok klasični sezonski gripovi odnose starije ljude. U tom četvrtom talasu se to ponovilo. Umirala su deca i ljudi u punoj snazi. Tek od 1921. godine, sa novim naletima španskog gripa, počinju više da umiru stariji, nego mlađi.

Koliko je i taj četvrti talas bio opasan, imamo podatke o Bogosloviji Prizrena. Te 1919. godine je obnovljen rad u Prizrenu, Bogoslovija je primila u septembru 196 učenika. Na zimu 1919/20. godine, stotinak se razbolelo, a njih pet umrlo od španskog gripa. Znači, 5% bolesnih se razbolelo u tom četvrtom talasu, u toj ciljnoj grupi, a 2,5% od cele ciljne grupe je umrlo u tom talasu,” rezimira o otkrićima tokom ovog istraživačkog rada.

Dr-Vladimir-Krivosejev-u-Muselimovom-konaku-izmedu-slika-Nenadovica-novembar-2022.-godine-FOTO-Snezana-Jakovljevic-Krunic-Objektiva.rs-iz-Valjeva

Značaj zvanja višeg naučnog saradnika, prof. dr Vladimir Krivošejev prvenstveno sagledava kroz istraživački spektar novih mogućnosti.

“U ovom trenutku, radim na muzejskim projektima preko Ministarstva kulture. A opet, Muzej ne može da konkuriše na projekte Ministarstva nauke. Međutim, neka druga ustanova koja je registrovana kao naučna, to su uglavnom instituti, fakulteti, oni mogu da povlače pare za projekte od Ministarstva nauke, za veće ili manje projekte. Sa ovim zvanjem, mogu da učestvujem kao spoljni saradnik na nekom naučnom projektu, finansiranom od stane Ministarstva nauke.

Bez finansiranja, otvorena su mi vrata za saradnju sa institutima. Upravo, u ovom trenutku, sam sa kolegom iz Instituta za savremenu istoriju Srbije završio jedan članak na temu koja je potpuno nepoznata – da je tokom okupacije u II Svetskom ratu Nedićeva vlada ušla u masovne aktivnosti, donela prvi Zakon o zaštiti kulturnih dobara u Srbiji – o kome se zapravo nije znalo, i da je na osnovu tog zakona ušla u aktivnosti osnivanja muzejske mreže po unutrašnjosti. Međutim, ta mreža nije zaživela. To je članak koji smo već napisali i objavili kolega dr Rade Ristanović i ja. Ovih dana izlazi u časopisu Etnoantropološki Problemi koji izdaje Filozofski fakultet u Beogradu, odeljenje za etnologiju i antropologiju.

Radeći na ovom članku, došli smo do još zanimljivijeg otkrića i to o jednoj ustanovi koja, za razliku od muzejske mreže -koja nije zaživela, ova jeste. Na osnovu tog prvog Zakona o zaštiti kulturnih dobara, koji je donet u maju 1942. godine, osnovan je Zavod za čuvanje starina, u proleće 1942. godine. To je direktna preteča Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. On faktički nikada nije ugašen. Posle oslobođenja, nove vlasti ga nisu ugasile, već su ga pripojile Narodnom muzeju Beograd. U njegovim okvirima, a to je današnji Narodni muzej Srbije, postojao kao polu nezavisno odeljenje, nazvano Odeljenje za čuvanje i naučno proučavanje kulturnih dobara. Da bi se 1947. godine to odeljenje, odnosno Zavod za čuvanje starina, osamostalio i postao današnji Repunlički zavod za zaštitu spomenika kulture.

To je članak gde smo već dosta informacija našli, zaokružili smo priču. Sad je ostalo kolegi Stanojeviću da obiđe još par beogradskih arhiva, da vidi da li će naći neku dodatnu građu, pa da završavamo i taj članak, verovatno za časopis Dvadeseti vek koji objavljuje Institut za savremenu istoriju,” zaključuje profesor dr Vladimir Krivošejev.

Inače, u 30. broju časopisa za istoriju i filozofiju nauke i tehnologije “Phlogiston” Muzeja nauke i tehnike iz Beograda objavljen je stručni rad “Tri valjevske elektrane do Drugog svetskog rata” Vladimira Krivošejeva.