19/03/2024
Najnovije vesti
Tomislav-Jovancic-na-Olimpijskim-igrama-u-Atlanti-1996

ZLATNA PIŠTALJKA VALJEVA

Autor 14/01/2023

Valjevo je odvajkada imalo ljude po kojima je bilo prepoznato, u svim sferama. Neki su odlazili iz Valjeva, a kao da nikada nisu. Drugi su iz Valjeva odlazili da slave Valjevo, a nikada nisu odlazili iz njega. Kako god, valjevsko stanje duha jedinstveno je na ovim prostorima.

Prošlogodišnje nagrade grada za uspešne sugrađane zapamtio sam po dugotrajnom aplauzu, gotovo ovacijama. Za životno delo nagrađen je sportski radnik i dugogodišnji međunarodni košarkaški sudija Tomislav Jovančić.

Čovek koji je ime Valjeva proneo širom sveta na najlepši način. I došlo je vreme da ga predstavimo, posebno mlađim generacijama. Nedeljna kafa u Obnici u kojoj Toma Jovančić najradije kafeniše sa svojim prijateljima. U letnjem periodu lako je primetiti tu ekipu, uvek je brojna, nasmejana i puna priče u bašti restorana.

Ovo je priča, intervju u kome sam postavio tek nekoliko pitanja, i iskreno se nadam da ću preneti deo svega što sam čuo, na način na koji treba da bude prenet čitaocu.

Objektiva.rs – Kada počinje Vaša košarkaška i sportska priča?

Rođen sam aprila 1950. u Tešnjaru. Stanovali smo u kući Bobovčev konak, danas je to kuća koju koristi porodica Medenica. Tu smo stanovali 13 godina, kasnije smo se preselili u Kosančića venac, u kuću u Marka Kraljevića 1, i to je bio veliki benefit za ono o čemu ćemo kasnije pričati. Išao sam u drugu osnovnu školu koja je u to vreme bila na spratu današnje zgrade Gimnazije. Iz tog najranijeg detinjstva postoje razne priče, najpre kupanje u Kolubari, igralište u dvorištu nekadašnjeg gradskog parnog kupatila koje se nalazilo na kraju Birčaninve ulice, a često smo šetnjom od Vidraka i Markove Stolice do Platana “videli utakmicu” na Pećini. Nikada nisam prisustvovao utakmicama na Pećini budući da je otac bio Krušikovac, išli smo u to vreme kada se otvorio Krušikov stadion. Otac je vozio kamion i vozio je sa Petog puka, a vozio je buse u formatu današnje cigle na Krušikov stadion, kada se gradio stadion. I toga se sećam, a bila je 1953. godina. Tim busama je popločan Krušikov stadion. Pamtim i kako smo nekada kamion parkirali ispred Granda kada su se održavale velike moto trke. Od Granda se išlo Čika Ljubinom do Sinđelićeve, okretalo se put Jadra i tako dalje. Budući da se žiri nalazio na karoseriji kamiona koji je vozio moj otac, ja sam to gledao iz kabine.

Za košarku nisam znao do tada. Sasvim slučajno sam čuo da u Domu omladine koji se nalazio na prostoru zgrade današnje administracije, organizuje škola košarke. Otišao sam i primljen sam. Bilo nas je dosta 40 – 50, svi koji su provodili vreme u Domu omladine, ali i ona deca koja su bila mirnija za koju bih mogao reći da su iz imućnijih porodica – i oni su u košarci ostali. Klub (Metalac) je u to vreme bio u Beogradskoj zoni, u najnižem rangu i tada kreće deceniski put do ulaska u Prvu ligu.

Bio sam pripadnik te prve generacije sa 12 godina kao najmlađi, a stariji su od mene bili po četiri godine.Već sledeće godine u prvi tim su ušli Ćane Đorđević, Bata Savić, Kića Lalović, a ja sam čekao četiri godine od tada. Klub je prve godine osvojio prvenstvo Beogradske zone, a u kvalifikacijama u Čačku se kvalifikovao u severnu grupu Srpske lige. Budući da se već sledeće godine Dom omladine rušio da bi gradili zgradu gradske administracije (zgrada opštine prim.a), igralište je moralo da “ode”. Pošto je već postojalo igralište na mestu današnje hale sportova, sa crvenom šljakom, a pre svega za potrebe boksera koji su tu imali salu i postali prvoligaši, onda je tu 1963. postavljen asfalt i postavljen mali stadion.

U 16-toj godini sam postao prvotimac, srećom pa smo te godine osvojili prvo mesto u Srpskoj ligi pa smo stekli pravo da u kvalifikacijama igramo za prvu ligu. To se dogodilo u oktobru 1966. godine, sticajem okolnosti ja sam već bio u prvoj postavi u kojoj su igrali Purić koji je od mene bio stariji 12-13 godina, Vlada Mihajlović (6-7 godina stariji), Ćane Đorđević, Ikica Ilić koji je došao iz rukometa.

Tomislav-Jovancic-kao-clan-KK-Metalac-iz-Valjeva-sa-trenerom-Lukom-Stancicem-Foto-privatna-arhiva-prenosi-Objektiva.rs_

Imali smo dve pobede i dva poraza, prošli su domaćin Borac i Rabotnički. Mi smo ostali u srpskoj ligi, a godinu dana kasnije smo bili u drugoj saveznoj ligi. Te sezone smo bili treći, malo nam je falilo jer smo bili odmah iza Borca i Rabotničkog. Treće sezone u mojoj 19-toj godini imali smo jedan dobar plasman, 10 utakmica za redom smo dobili, 11-tu izgubili, međutim u klubu su u leto odlučili da podmlade selekciju pa sam ja sa 19 godina pripadao onoj staroj gardi. Igrali smo drugu polovinu kada je došlo vreme da se ide na fakultet- tu smo se moj matični klub i ja razišli. Od tada živimo jednu paralelu-nikada se nisam vraćao, niti je to iz kluba bilo traženo, ali smo u korektnim odnosima kako juče, tako danas i tako će ostati dok mene bude, a kluba će biti i dalje.

Objektiva.rs – Malo se zna da ste završili Osnovnu muzičku školu?

Ja sam posle petog razreda navaljivao da mi kupe bicikl, ali nisam uspeo da ubedim roditelje, inače sam jedinac. Otišli smo u Beograd i kupili su mi harmoniku, i upisao sam muzičku školu, tako da sam od 1961. do 1966. kada sam već duboko zagazio u košarku išao u Muzičku školu. Šestorazrednu školu sam završio, ali nisam nastavio sa sviranjem harmonike. Košarka me više vukla od harmonike, a završio sam samo da ispratim roditeljsku želju.

Objektiva.rs – Došla je na red srednja škola i ozbiljnije bavljenje košarkom?

Prva dva razreda srednje škole sam završio sa boljim uspehom nego kasnije, jer sam se kao član prve petorke posvetio potpuno košarci. Ipak, na fakultet nisam otišao. Već sa 20 godina radio sam na recepciji jednog lepog hotela na Makarskoj rivijeri zahvaljujući saradnji Ekonomske škole i biroa za zapošljavanje i tamošnje rivijere. I to mi je bio prvi radni staž od tri i po meseca, ali me je on usmerio da upišem spoljnju trgovinu vanredno, ali nisam dogurao do kraja. Završio sam Višu ekonomsku školu i na tom nivou sam i ostao.

Objektiva.rs – Zašto niste išli dalje?

Moja želja da se usavršavam u turizmu je prekinuta time što su moji prijatelji u mojoj 21 godini osnovali Košarkaški klub Student – privukli su me u tu priču i ja sam iako sam se dugo opirao ušao u klub. Bio sam prvi kapiten, a s obzirom da niko u gradu nije bio raspoložen da bude trener novoosnovanog kluba, mene su nagovorili da budem i to . I to su moje prve reference nakon onih igračkih. Četiri godine kasnije sam postao i prvi trener ženske ekipe KK Student u osnivanju, ali sam nakon 15 meseci to mesto zbog suđenja prepustio drugima.

Košarkaški benefit o kome sam govorio je nekadašnje igralište u Kosančića vencu, nekadašnje Gimnazije a sadašnje V škole. Kao i svuda, tu se preko leta igrao mali fudbal, nije bilo košarkaša. Ja sam pronašao istomišljenike iz nekadašnjih oficirskih zgrada, bilo je tu i Slovenaca i Hrvata pored Crnogoraca… Počeli smo da šutiramo u koš pomalo, dok su ovi igrali mali fudbal, a onda je to bilo sve više i više. Pomerao sam gol od konstrukcije prema liniji penala, stavimo dve cigle, pa sam ih na kraju oterao do polovine igrališta. U toj priči gde se košarka sve više afirmisala iz oficirskih zgrada, preko puta moje kuće su došli kasnije i najveći igrači koje je Valjevo imalo, braća Branko i Zoran Kovačević, Boban Beli je takođe iz treće zgrade, a posle, malo više od godinu dana, se pojavio i Darko Marjanović, koji je tu stanovao, preko ograde. Jednostavno, ta priča je tako dobro ispala jer su se oni založili da ta priča bude njihova budućnost. Kada su braća Kovačević postavili taj odnos između obruča i betona, ja sam ih odveo na mali stadion gde su se priključili tek osnovanoj školi košarke. Dakle, to je bila treća generacijam u mojih 10 godina koliko sam trenirao i igrao – u prvoj sam bio ja iz 1962, druga generacija je bila sa mojim vršnjacima 1964. godine, u njoj su bili Peđa Spasojević, pokojni Branko Kecojević, Dragan Mrca Nikitović, Mićko Leon koji je do skoro bio direktor Košarkaške lige… Dakle jedna generacija koja je puno toga dala, ali ne igrački. A onda je stigla treća generacija u kojoj su braća Kovačevići, Darko Marjanović,Voja Kecojević koji je takođe Tešnjarac, zatim Rajko Borisavljević. I ta treća generacija je imala najviše prostora da uspe i oni su u tome uspeli budući da su bili jedan komaktan sastav. Najmanje osam igrača bilo je iz iste generacije za razliku od onoga pre. Oni su sticajem okolnosti u jednom kontinuiranom radu te 1969. godine ulazili u tim, ko pre ko posle, dok sam i ja igrao, a onda im je trebalo četiri-pet godina da dođu do prve Savezne lige. Sve se to poklopilo sa pokrivanjem igrališta, odnosno nastankom hale sportova, te godine je Metalac ušao u prvu Saveznu ligu. I to je jedan sjajan period za valjevski sport, do ispadanja iz lige 1979. godine.

U to vreme je valjevski Metalac na čelu sa Brankom Kovačevićem bio zaista jedan respektabilan sastav na prostorima nekadašnje Jugoslavije, i oni su u tom periodu afirmisali grad u meri u kojoj to mnogi nisu uspeli na taj način. Cela ekipa je bila iz Valjeva, bila je dobra procena da se dovede Voja Ilić iz Voždovca na mesto pleja. Malo su pomagali na centarskim pozicijama dobri ljudi i korektni igrači, najpre Ratko Kaljević iz Partizana, potom Ljupče Žugić iz Zvezde, ali pre svih njih u drugoj sezoni je došao Dušan Stevanović, Lazarevčanin, koji je došao iz Rabotničkog iz Skoplja, koji je izrastao u jednog od najboljih centara u ligi. On je nakon nekoliko sezona bio vrlo tražen igrač duž cele Jugoslavije. Čak je otišao i u Borac u koji je došao prof. Aleksandar Nikolić, pa su ga jedva vratili u Valjevo. To je trajalo dok Branko Kovačević nije otišao u vojsku, te godine su na žalost ispali u jednoj utakmici za koju mnogi kažu da je čudna protiv OKK Beograda (krajnje čudne odluke sudije Matijevića u odlučujućoj utakmici protiv OKK Beograda na štetu KK Metalac odigranoj u Valjevu prim.a.). Nisu uspeli da se nakon godinu dana vrate u ligu. I više nikada.

U toj ekspanziji sporta, košarke najviše, rekao sam već, dosta nas koji se nismo ostvarili u Metalcu, napravljen je KK Student u kome sam i ja bio, igrali smo prijateljsku utakmicu u Užicu u Sokolani. Mi tek osnovani, oni drugoligaši, ja ubacim 48 koševa – a tada nije bilo trojke. Čulo se to u Valjevu. Naši prijetelji stariji desetak godina od nas, već ostvareni ljudi… inženjeri, pravnici… oni su bili Studentova uprava.

Tomislav-Jovancic-kao-clan-KK-Student-iz-Valjeva-sa-Ikicom-Ilicem-FOTO-privatna-arhiva-prenosi-Objektiva.rs

Bili su malo osetljivi, ovaj je dao 48 koševa za godinu – dve ući će u drugu ligu, on je trener, a trenera više sem pravog trenera nema, pa će on možda postati trener jer je već zaljubljen u košarku…desio se početak suđenja. Jedno posle podne kod kuće odmaram. Boban Genije, jedan od igrača upade i kaže “hajde zvali te da sudiš utakmicu”- prijateljsku. Ja nikada nisam sudio utakmicu niti držao pištaljku u rukama. On se samo okrene i ode. Ja ne mogavši da izdržim odem tako u 17 sati, došao jedan stariji čovek sudija iz Palanke, i ja odsudim tu utakmicu. Posle smo imali jednog trenera i sudiju- Sreja Budimirović Baron, divan jedan čovek, sa njim sam dobio šansu da sudim dve prijateljske utakmice u mom matičnom klubu, i tako ide to… E onda u jesen bio je bio je prvi septembarski košarkaški turnir u Valjevu ja odsudim utakmicu sa beogradskim sudijom Koricom, Radnički – Partizan, a Metalac- OKK Beograd odsude Goca Belošević i Budimirović. Nisam imao nikakva zvanja. Ne budem lenj, završena je sezona u Studentu, obratim se Savezu, oni mi saopšte da ima ispis za sudije i ja odem na predavanja, a potom i na ispit za košarkaškog sudiju. Položim i odmah me delegijraju da sudim utakmice zimske lige na Olimpu na Zvezdari. Tamo su me znali. Znali su me iz juniorskog staža, znali su me svi treneri, svi igrači. Imao sam 22 godine. To je bio početni stepen, zove se samo sudija, kasnije ide regionalni, pa savezni.Sudio sam godinu dana Beogradsku zonu, sledeće godine opet volonterski na Olimp 7-8 puta, pa sam postao republički. Da skratim, sa 22 sam postao sudija, sa 25 Savezni sudija. Te 1975. godine bio je Evropski šampionat u Beogradu, mi smo kao gosti – sportski radnici, sudije gledali šampionat. Bili smo na poslednjoj galeriji i odozgo gledali ljude na parketu, okolo parketa, velike igrače, funkcionere, velike utakmice itd…30 godina kasnije, 2005 godine ja sam kao sudiski supervizor FIBE i Evrope sedeo za stolom FIBA u uglu tog istog Pionira, gde sede Bora Stanković generalni sekretar, predsednik FIBA Evrope, dok svi ostali Evropski funkcioneri traže momenat da ulete tu, sednu da popričaju i nešto pitaju. Tako da je taj moj silazak sa galerije koji je trajao 30 godina i posle koga sam imao još tri evropska šampionata i tri i tri ženska šampionata, govori šta se za 30 godina moje sudiske karijere dogodilo.

Da se vratim na lokalnu košarkašku priču, veoma mi je drago što sam bio u prvoj generaciji, što sam bio i u drugoj generaciji koja se nije ostvarila, i što sam na neki način pomogao da u treću generaciju dođu pravi igrači koji su naravno uz jedan sistematski i ozbiljan rad postali to što su postali.

Onjektiva.rs – Kakva su sećanja na početke suđenja?

Sećanja su izvanredna. Ja nisam prošao prve godine. Morao je Beograd da odradi ono svoje, da malo osetite onu drugu stranu koja je čitavog života prisutna, koja ne nosi kvalitet, ali jednostavno to donosi. Prošao sam druge godine, na sreću debitovao sam na utakmici Crvena zvezda – Partizan, prošlo je odlično i više od toga. Da li sam bio mlad, da li me je neka energija i inspiracija vodila, bilo je bez greške. Igralo se u Pinkiju, Partizan je bio jak sa Kićanovićem i Dalipagićem, iz Zvezde su već otišli Slavnić i Kapičić pa je rezultat bio neupitan. Međutim, činjenica da je uistinu bilo izvanredno , kada se završilom tamo na izlasku sa terena stigao me je Miloš Bojović. Miloš Bojović je bio eks igrač Partizana, reprezentativac, u starijim godinama jedno vreme je igrao i u Studentu, kasnije je bio novinar Politike Ekspres, a kasnije u turbulentnim vremenima bio i najviši pravosudni organ u zemlji, i on kaže “jesi li ti”. Jesam, kažem mu, jer smo se znali iz Studenta. “Što si se tako popravio i ugojio, znao me je kao mršavijeg. On je mojim suđenjem bio impresioniran… brzo je stigla ta vest i do Bore Stankovića koji je u to vreme bio neprikosnoven, i svi su znali, a najmanje ja, da ću sledeće godine biti međunarodni sudija i da ću polagati za međunarodnog sudiju. Ja istina nisam znao i bilo mi je lepo da idem po Jugoslaviji. Bilo je tu 10-11 utakmica, već sledeće nedelje sam sudio Beograd – Radnički, i tada je prvi put prenosila televizija.

Tada su me i fotografisali, u Sportu je izašla fotografija uz tekst “Bivši juniorski reprezentativac nastavlja karijeru sa pištaljkom u ustima”.

Tako se dogodilo, ja sam posle prve sezone u Saveznoj ligi postao Međunarodni sudija, a za to su trebale godine, ali je ovde bila jasna preporuka i imam pisani trag o tome. Zagrebačke Sportske novosti su iskopale da je to gospodin Stanković tako rekao i tako je bilo. U staroj Jugoslaviji sudio sam 13 -14 sezona, ali kada govorim o prvom suđenju u TV prenosu, bila je popularna ona uzrečica “jednog dana kada uđem u prvu ligu ući ću u kuću”, to se podrazumevalo tako. Ja sam to čuo od onih starijih. Kada sam ušao u Saveznu ligu ušao sam u vreme kada je Jugoslovenska reprezentacija bila neprikosnovena u Evropi i svetu. Ćosić, Kićanović, Dalipagić, Slavnić, Delibašić, Jerkov, Varajić, Krstulović… Evropsko prvenstvo u Beogradu, pa u Liježu, svetsko prvenstvo u Manili pa Olimpiska medalja u Moskvi, to su godine koje sam ja zatekao kada sam počeo sa suđenjem.

U toku sudijske karijere vidite kako jedni odlaze, a drugi dolaze. Dolaze Dražen Petrović, Saša Đorđević, pojavljuje se jedna nova generacija. Divac, zašto ne reći i sadašnji trener Crvene zvezde Duško Ivanović, potom Kukoč i Rađa, Stojković, Vranković i Paspalj, i to je sve dočekano. I to su neki momenti da za 13 godina vi budete prisutni da vas neko dočeka, onda oni dolaze, a vi dočekujete neke druge… Tako sam taj kraj i raspad Jugoslavije od pojave plejofa sa izuzetkom 1982, a onda 1983. došao do suđenja polufinala, a od 1984. godine sam sudio finala.

Postao sam 1988. godine Sportova zlatna pištaljka.

Sudio sam dva čuvena finala: u Rijeci, Cibona – Jugoplastika, a drugo je bilo u Dubrovniku 1990. Crvena zvezda – Jugoplastika. Normalno bila je tu i utamica Partizan – Jugoplastika.

U mojoj 35. godini prvi put sam sudio Evropsko finale kupa šampiona za žene. To se ponavljalo i kasnije, 1991. godine fajnal for, 1994, 2005. Ukupno četiri ženska finala, to je jedna priča koja bar kada je stara Jugoslavija u pitanju imalo je jednu težinu. Potpuno sam ostvaren. Bio sam i sudija godine po izboru novinara… Dočekao sam, ispratio sam, borio sam se žestoko. Propala mi je Olimpijada 1984. godine za koju sam bio viđen, pokušali su karijeru koju sam imao do tada da ponište potpuno, međutim, borio sam se. Sticajem okolnosti, 12 godina kasnije došao sam do Olimpiskih igara u Atlanti i bio među 10 sudija, iako sam bio na zenitu sudijske karijere.

Tomislav-Jovancic-na-Olimpijskim-igrama-u-Atlanti-1996
Tomislav Jovančić na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine

Prošao sam i preživeo kao i svi sankcije i izolaciju. Trebali smo 1992. godine da idemo u Saragosu da na predolimpiski turnir, ali su uvedene sankcije.

Nakon trogodišnjih sankcija, zahvaljujući Bori Stankoviću uspeli smo da odemo u Atinu na evropski šampionat, i to čudo je trebalo doživeti. Ovde sam dužan da kažem dve velike istine. Išao sam u Tel Aviv na utakmicu omladinaca i kada sam pošao da podbacim loptu – to gleda 1.000-1.500 ljudi. U to vreme počinje rat u Bosni, puca se. Krećem da podbacim loptu, i vidim na centralnoj tribini u društvu sedi Cvika Šref jedan od bivših trenera Makabija, širi ruke i pita me “Tomi, gde je kraj”. Odgovorio sam mu “Ti mnogo bolje znaš od mene”. Za neverovati, vraćam se iz Tel Aviva u Atinu, iz Atine jednim od poslednjih letova za Bograd.

Tri godine kasnije jednim od prvih letova nakon ukidanja sankcija na letove reprezentacija putuje za Atinu, i ja sam sa njima. Sudio sam na kraju utakmicu za peto mesto, Srbija i Crna gora su igrale za prvo, Hrvatska za treće. Tu mi se nije dalo. Sudio sam ono šta mogu. To je za mene bio veliki uspeh. Imao sam 45 godina. A ta finalna utakmica je bila nešto neverovatno. Saša Đorđević, Divac, Savić, Paspalj, Saša Obradović, Bodiroga, Duda Ivković koji to vodi, to je nešto neverovatno. Na tribinama 20.000 ljudi protiv nas, gledaš to i ne možeš da izdržiš. Ustaneš, na kraju ta zlatna medalja. Taj čuveni povratak u Beograd, kada se dogodio prvi balkon, ideš u Skupštinu grada i taj istoriski doček. Sa sudijama sam ostao na aerodromu, rado bih krenuo kući, ali sve je blokirano. Onda su stigle i Olimpiske igre u Atlanti.

Objektiva.rs – Da li je Olimpijada san svakog sudije?

Za mene jeste. Za mene je to bilo sve. Od 12-te godine sam bio u košarci doživeo sam da uđem u prvi tim, da budem među najboljima, preživeo sam i da uđem u reprezentaciju, a da ne odemo tamo gde smo trebali. Preživeo sam i da me nema više u reprezentaciji, da me nema u timu gde nastavljaju mlađi i tako dalje… Ljudi koje sam ja doveo igraju prvu ligu, a ja sam zapisničar. Ali ja sam to nosio sa jednim velikim zadovoljstvom, i verovatno mi se to vratilo. I nema veze. Kada sam završio sudijsku karijeru, to je opet bilo na utakmici Crvena zvezda – Partizan.

Sudijski staž bio je dug 23 godine, a onda je krenuo drugi period koji je itekako, Bogu hvala znao da vidi šta se desilo pre i kako da me nagradi u tom postsudijskom periodu na način gde je samo Olimpijada nešto više što se dogodilo u sudijskom u odnosu na ono što se desilo u vansudijskom delovanju. Kada kažem to – nisam više sudija, ali sam komesar,tehnički delegat, sudijski instruktor, supervizor, observer i sudijski trener.

Ljudi koji su prepoznali FIBA i Evropu su prepoznali šta im treba- treba da budete znalac i treba da budete korektan čovek.Ima tu puno ljudi koji bi da budu tu nešto, a nemaju sve potrebne segmente. Onda oni deluju iz onih oružja u kome su njihovi segmenti dominantni pa možda oni nisu najpošteniji i najkorektniji.

Objektiva.rs – Koja je najteža utakmica u Vašoj karijeri?

Teško je to reći, puno je bilo teških. Najteže je bilo biti neutralni sudija, kada sudite nekom srpskom klubu protiv nekih drugih. Teško da bih izdvojio to. Moguće je da je to 1984. godina, Cibona – Crvena Zvezda, i taj čuveni Nakićev horog, za koga sada pričaju da li će Dražen (Petrović) tamo ili ovamo. Sudio sam na svim terenima našim klubovima i u gostima i stranim u Beogradu. Veliko je to bilo opterećenje. Jednostavno gledate da budete pravi na svom putu. Postavlja se pitanje kako se partner ponaša, jednostavno da li je on istomišljenik ili ne, i u tim kombinacijama je bilo vrlo teško. Recimo da sam sudio mehanikom dvojice sudija. Po završetku moje sudijske karijere već 2000-2001. godine Evro liga, koja se tada osniva prelazi na trojicu sudija, i onda je to puno lakše. Ne postoji faktor 50-50%. I to je jednostavno jedna druga priča. Ali, mora se reći da sam u jednom ranom periodu kada su me u FIBI prepoznali kao jednog , dušmani su rekli da sam bio u 10, Evro liga se igrala sa šest klubova. Nedavno je neko izbacio na You tubu da sam sudio najtežu utakmicu Makabi – Aris. To su bile kvalifikacione utakmice da bi bili u šest. U Tel Avivu je dobio Aris sa pola koša, ali je kod kuće izgubio sa pet. Bilo je teško, a taj korak od lokalnog šampionata do tih evroligaških klubova je teško. Morate se adaptirati i kada bi tu dobili mogućnost za nekakvo iskustvo više , onda bi se lakše vladalo. Ja sam u životu uvek nailazio kada se nešto lomi. Završavam karijeru sudije počinje Evro liga. Istina i Evro liga me zvala, ali tu nisam bio baš puno odlučan, ali su došli drugi. Nisam siguran ni da li bi prošao. To su znali i u FIBI, ali bolje je ovako. Doživeo sam potpunu satisfakciju u FIBA Evropa a kasnije u FIBI.

Objektiva.rs – Na Vaš predlog osnovan je i Valis?

Odmah da kažem ja sam ceo radni vek proveo u sportskim organizacijama. U klubu, u SIZ-u fizičke kulture, u sportskom savezu Valjeva, u Siz-u društvenih delatnosti, i na kraju u Ustanovi za fizičku kulturu Valis. Moj poslovni cilj bio je da jednoga dana budem sekretar SOFK-a. Kao što mi je u suđenju bila olimpijada tako i ovde. Imali smo sjajne četiri godine 1982-1986, tada je grad preneo na sportski savez sve sportske objekte, i finansije i rukovodstvo. Izabran je sekretar, ali ja to nisam bio.Četiri godine kasnije se dogodilo da nakon prve verzije u kojoj su dva upravnika i sekretar radili viđenje šta posle kada nestanu sizovi- nije to prošlo, meni je sekretar rekao da uradim elaborat i to je prošlo. Ja sam imenovan za v.d. Ustanove za fizičku kulturu, kao član matične komisije sam predložio ime Valis i to je prihvaćeno. U toku leta sam imenovan i za direktora, i tu sam imenovan drugi put 1992, pa četiri godine kasnije ponovo, i na kraju 2001 godine. Znači ukupno 15 godina.

Objektiva.rs – Od kuda naziv Valis?

Za Valjevo kažu da je dolina, i imenom Valis se i ova dolina u kojoj smo mi navodno nekada krstila. Mislio sam da jedno tako ime, i dobio sam jednu potpunu satisfakciju u tome, a živimo i vremenima i imenima koja su nasleđena u posleratnim godinama, koja ne personifikuju, odnosno ne odslikavaju imidž, duh i senzibilitet određenih klubova, određenih sportova. Ovo ime Valis mi je ličilo na internacionalno ime. Kad vaterpolo klub Valis igra u Boki, Dalmaciji, u Sloveniji, onda se ja slatko nasmejem svojoj viziji sa jednim velikim zadovoljstvom. Jer oni se ne zovu ni ovako ni onako, pa neka se oni misle tamo šta je. Ali, u svakom slučaju to je ime sa jednom međunarodnom premisom i ja bih voleo da i neki drugi klubovi, bar ovi o kojima pričamo, imaju neko takvo ime, ali nije moje da preporučujem, neka svako bira. Ja sam u jednom trenutku u jednom svom osvrtu govorio o fudbalskoj fuziji iz 1959. godine, gde si se Budućnost i Radnički fuzionisali, a onda da bi to bilo bombastije onda je formirano sportsko društvo,budući da je Radnički imao sportsko društvo, jer je bio pod pokroviteljstvom Krušika. Dakle pored fudbala bili su bokseri, rukometaši, atletičari itd…Onda je to rastureno pa je napravljeno sportsko društvo pod današnjim imenom, i u to sportsko društvo ušli i košarkaši koji su se zvali Omladinac. Sledeće 1960. godine košarkaški klub nije završio takmičenje ni u Beogradskoj zoni, nije uspeo da završi takmičenje u najnižem rangu takmičenja koliko je bio sportski siromašan i koliko od tog sportskog društva nije dobio ništa. E, onda Budućnost 1971. godine vraća ime Budućnost, a svi ostali ostaju pod stari imenom. I to je i dan danas, i ja sam jedno prilikom napisao “da li će neko mućnuti glavom i shvatiti šta se radi”. Prvo su nam nametunuli to ime, onda su se povukli i izašli iz toga, a mi ostali s time, misleći da ćemo nešto dobiti, a nismo dobili ništa.”

Objektiva.rs – Pojavile su se nove sudije iz Valjeva. Kako na njih gledate, i kako gledate sadašnji sastav KK Metalac?

Ja sam izgubio argumentovano neke lepe godine, negde od moje 25 godine, kada su mi neki ljudi iz Beograda dali poverenje da organizujem Regionalni košarkaški savez budući da se Košarkaški savez Srbije konstituisao tako, sledeći političku infrastrukturu Ustava iz 1974.godine. Budući da to niko nije hteo u klubu koji je u tom trenutku kada je administracija u pitanju bio Mančester Junajted – gde mi to da radimo, ja sam prihvatio taj zadatak. Potrošio sam tu svoje dve – tri lepe godine – kada se uči i radi. Osnovao sam i klubove – u Valjevu ŽKK Student, Šapcu, Ljuboviji, Malom zvorniku, pored ostalog i sudijsku organizaciju. Najpre samo odveo četvoricu u Beograd, a onda smo i u Valjevu pravili. Imali smo tu infrastrukturu da pokrijemo region u potpunosti . Međutim, pošto je dobar deo tih ljudi bio mojih godina, nije baš simpatično bilo da sam ja postao neki as. Išlo je to nekim ružnim putem, kulminiralo je posle nekih 4-5 godina pisanjem pisama u Beograd itd… Mogu da kažem da je tadašnji region imao 10-tak sudija koji su bili Saveznog ranga. Ja sam malo sačekao da sve to regulišem i onda sam posle moje 30. godine digao ruke. Nakon nekih 15-tak godina tu su se neki novi dečaci javili, istina bez moje pomoći. Ponekad su me ponešto pitali, ali su se oni sami organizovali, sami su išli prema nekim stepenicama i došli su poprilično do određenih nivoa. Istina, ja sam bio 11 godina po završetku karijere predsednik predsednik sudijske organizacije Srbije, i član organizacije Srbije i Crne gore. Ja sam to pratio izokola, na sve seminare i kampove koje je Savez organizovao ja sam zvao i valjevske sudije- trojicu, četrovicu (Kopaonik) svi su prošli to sa najkvalitetnijim sudijama, ali mora se reći da su ti dečaci uložili dosta svoga i nije to na meni da kažem da sam im ja pomogao. Imali su svoje mesto i drago mi je da je tako. I sada to oni lepo rade, lepo funkcionišu, hoću da verujem da će to izaći na dobro.

Tomislav Jovančić ispred nekadašnje Obnice sada Tre merle na Trgu pesništva u Valjevu FOTO Dragan Krunić Objektiva.rs januar 2023. godine
Tomislav Jovančić u Valjevu, januar 2023. godine Foto Dragan Krunić Objektiva.rs

A valjevska košarka – šta da kažem. Imali smo peh te godine da smo ispali iz lige, bilo je kasnije pokušaja, sankcije su odnele puno toga. Sećam se da smo 1993. imali klub Femili lajn i da je klub ušao u prvu ligu koju smo tada imali, ali su svake godine išli stepenicu niže. Tu su bili nekakvi… Nisam u svom matičnom klubi bio nikad više, ali gledajući sa strane, to je sve bilo čudno. Odkud sada sponzor kluba, pa koji je njegov interes, pa šta je sa zgradom, stalno neka da kažem gibanja, a klub stepenicu po stepenicu niže. Pa je onda bio Big-enex… Imam utisak da je neko vukao konce, da je mudrovao u tome da se preživi. Sada ćemo dovesti ovoga, pa ćemo njega skloniti, pa ćemo ove… Kako sa tim sponzorskim pristupima tako verovatno i sa trenerima i igračima. Uglavnom taj nazovimo ga neki hipotekarni, nazovimo ga, postojeći ili nepostojeći mislioc koga ja vidim ili ne vidim, rezultati nisu bili neki sjajni potezi. Jer, ako od Big enexa ispadnete, pa vratite ime… Ti mislioci mi ne idu. I tako je išlo. Onda je došao dr. Boško, koliko znam veštački je uveo klub u ABA 1 ligu i tu je klub igrao kao što se vidi dosta korektno, istina bilo je dosta igrača sa strane. Verovatno je doktor uspevao da obezbedi sredstva za egzistenciju i kluba i za igranje na tom visokom nivou.

To je posle nekog vremena stalo, šta se tu događalo i koje su post krize nastale posle toga ne znam i najbolji odgovor na ovo pitanje je smisao koji mi nikada neće biti jasan i nikada nikome neću dati za pravo – imamo igralište Student, koje je za pet godina, možda i manje, od betonske ploče, svlačionica i tribina i rasvete dovedeno u stanje stadiona. I tu se rodio Vlada Đokić, tu se rodio Miloš Teodosić. Kovačevići su nastali u staroj Gimnaziji, ova dvojica na Studentu. Đokić prvi reprezentativac, Teodosić prvi NBA igrač i prvi kapiten reprezentacije. I svi to vide. Onda se pravi hala, svi misle da se pravi za košarku jer košarci ta hala treba. Stadion i hala bi zaokružili svoju upotrebu. Svi su to očekivali, ali je to očekivanje iznevereno, jer je u izgradnji već viđeno da gabariti temelja nisu za košarku. I na kraju svega vidite da je tu košarka drugorazredni činilac, onda se postavlja pitanje o čemu se radi i zašto? Zašto taj prostor nema 600 kvadrata, a pored košarkaškog igrališta je. Košarka se izborila za sebe, to što je Student napravio igralište, a nije matični klub, pa kakve to veze ima. Student je bio i nema ga. Imovina je opštinska, gradska. Vi kad imate svoju kuću, vi u svojoj kući imate mogućnost da od 8 do 22.00 radite sa košarkom. Isto to najiskrenije želim i drugim sportovima, da oni izgrade svoju kuću, ali malo da se pomuče jer nikoga nije gledalo 2-3.000 ljudi kao što su gledali Zadar i Jugoplastiku u Valjevu.

U Valjevu su gostovali i Ćosić i Đeđa, i Kićanović i Dalipagić, i Delibašić i Varajić, i Skroče i Jerkov. Prema tome, to je neko zaslužio. Neka ostali kažu ko je gostovao i koliko ljudi je to gledalo. Dakle, to grad duguje. Vi onda dođete u situaciju da hala Student gabaritom ne odgovara košarci, a duga stvar ni na taj gabarit vi nemate nikakvo pravo više. To ne mogu da shvatim. Nemam ništa ni protiv koga, sve što sam postigao, postigao sam u svom gradu, gradu svog rođenja.

Tomislav-Jovancic-sa-urucenja-nagrade-Grada-Valjeva-2022.-godine-FOTO-Dragan-Krunic-Objektiva.rs
Svečano uručenje nagrade Grada Valjeva Tomislavu Jovančiću 2022. godine Foto Dragan Krunić Objektiva.rs

Grad mi je na to odgovorio nagradom za životno delo, Sportski savez takođe i najiskrenije ovo što pričam, imam taj odnos prema sportu u celini, ne samo prema sportu koji je od mene napravio ovo što je napravio. Moramo se tome vratiti, moramo se vratiti činjenici da je mali stadion napravio Bokserski klub Metalac koji je u Tešnjaru iz jedne memljiva kuće preku puta 32-ke, bila je jedna “kruška” i jedan džak ušao u prvu ligu. Boksovali su u Domu omladine i bašti iza banke ili ovde u kući pozorišta preko puta lokala u kome razgovaramo (Obnica prim.a.).Bokseri su napravili boksersku salu i teren da mogu da igraju fudbal, da se zagreju pre treninga. I tu je igran i rukomet, jer je bila šljaka, a od 1963 kada je postaljen asfalt igrala se i košarka. E sad, rezultatom od jedne kruške i jednog džaka i 20 kvadrata napravljen je stadion. Pravila je SOFK-a, pravio je Krušik, pravila je privreda Valjeva, ali taj naboj je artikulisao u tu potrebu. Mi sada imamo jedan post događaj kada je košarka u pitanju da su košarkaši sve to uradili da bi dobili prostor sa decom, a onda im neko sve to posveti nekom drugom. Nije u redu.”

Objektiva.rs – Objavili ste knjigu o KK Student, uspešno pišete mogu reći sportske memoare i na društvnim mrežama.

Veliko mi je zadovoljstvo što sam za tri-četiri meseca napisao i objavio monografiju 40.godina od osnivanja KK Student koga već više nije bilo, i vrlo sam zadovoljan kako je to prošo. Promocija, prepuna sala valjevske Gimnazije, koktel u Grandu, svi ljudi tu. Jedno veliko zadovoljstvo. Mislim da valjevski sport jednu takvu svečanost tim povodom nije imalo. Vrlo sam zadovoljan i time što sam uradio, mada je bilo onih koji nisu verovali da mogu, mada sam i sebe iznenadio, ali šta da radim. Uživam u tome i veliko mi je zadovoljstvo.

Pišem i za neke druge. Uravo su me kontaktirali iz Šapca gde sam pisao nešto za žensku košarku, a poslao sam nešto i za pok. trenera Stepandića, pišem i za Čejetinu i za Pirot neke osvrte.

Ja sam predložio kada je osnovano Udruženje sportista, nisam hteo da ulazim puno u to, jer sam još uvek bio potpredsednik tehničke komisije FIBA, da udarimo temelje informacijama o značajnim ljudima iz valjevskog sporta počev od prvih poratnih godina.

To sam rekao Voji Andriću koji me je pozvao. Hajde da izađemo sa 25 likova, da uspostavimo neki standard, da preispitamo da li je to-to. Onda da za pola godine nastavimo sa još 25, i da zaokružimo godinu, a potom da sednemo u širem sastavu i proverimo da nismo nekog propustili. Međutim, od toga nije bilo ništa. Sačekao sam dve-tri godine i krenem na društvnim mrežama. Ne tim scenariom, ali sam krenuo sa nekim objavama o sportu, pitkim, a onda posle nekog vremena dođem na ideju da bi moglo da se proširi. Padne vam na pamet nešto… Uglavnom sam petkom uveče objavljivao do pandemije i do 50 naslova koji su bili bar po lajkovima ili komentarima vrlo, vrlo pozitivno primljeni.

Tu sam locirao neke priče, da se vratim na svoje detinjstvo, od moje vrbice, do kupanja na Kolubari, poslastičarnice Pčela, pa divne priče o čokalijama, Tešnjarcima koji iz poslastičarnice postaju tako čestiti i školovani ljudi, a pritom takvi vežbači Partizana. Tu su i priče o berbernicama – konjiću kod Bore Uštaća gde je sada ćevabdžinica Kod Peđe. Otvaraju se te teme, tako dođete ponovo na boks, košarku i teme uz njih. Neki znameniti ljudi iz tešnjarske boks sale kao što su baća Gračanin, potom Rudi, Dule Cimer… Onda se to širi na neka vremena koja nas prate, a koja su neka vododelnica. Jednostavno, dođemo do priče o prvoj diskoteci koja je kod Peđe Spasojevića otvorena 1972. godine u vreme kada je Beograd imao tri diskoteke. Pa Mišin cafe Telefon, jedan od prvih u gradu, Vatreksi su otvorili potom kafić na Keju, Mikija i Zorana Jevremovića. I sama priča o kafićima, o cafeu Telefon otvorila je neke druge spoznaje – sa kafiterijom nestaje valjevski korzo. Onda lepa priča o Hansu i trgu kod Narcisa. Mi smo na korzou šetali na relaciji istok – zapad, a omladina sa trga ide relacijom sever – jug, do Studenta i u Tešnjar. Diskoteka, pa do picerije Kovačev han u Tešnjaru… Sve su to priče koje su kod ljudi izazvele pozitivne emocije. Drago im je što se nešto tako pojavilo.

Nakon nagrade za životno delo nameravam da sve to štampam u jednu knjigu i već radim na tome, i želim da je posvetim Valjevu. Grad meni – ja gradu.

Tomislav Jovančić je tokom 23 sezone bio arbitar na 40 velikih međunarodnih takmičenja.

Sudio je na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, na šest svetskih šampionata (žene i mlađe selekcije), pet Eurobasketa, 3 Evropska šampionata za žene i 25 evropskih prvenstava mlađih kategorija. Bio je delegate i sudijski instruktor u FIBA Evropa.

Objektiva.rs – Sada uživate plodove zaslužene penzije. Porodica?

Okućili smo se. Imovinu smo sačuvali. Stara kuća nam je ostala, mama je otišla pre 10 godina. U novoj kući živimo. Suruga i ja imamo dve ćerke. Starija ćerka radi u obdaništu,završila je prvo višu pa potom visoku školu, mlađa je u Beogradu, završila je Filološki fakultet, radi u školi. Unuka od starije ćerke je već treća godina Filozofskog fakulteta – smer psihologija.

Tomislav Jovančić sa kćerkom i suprugom

Malo se zna da je Tomislav Jovačić bio i juniorski reprezentativac Jugoslavije, koja nije otišla na prvenstvo u Bugarsku zbog ulaska Ruske vojske u tu državu. Propala je jedna velika šansa. O njoj naš sagovornik malo priča, kaže jednostavno: “Desilo se…”

Za kraj valja istaći gotovo neverovatan podatak – Tomislav Jovančić, kada se sve sabere, ima ravno 100 godina angažmana u sportu.

Evo i kako: 40 godina staža u klubu SIZ-u fizičke kulture, Sportskom savezu Valjeva, SIZ-u društvenih delatnosti i Ustanovi za fizičku kulturu Valis… U košarci kao igrač od 1962 – 1972. Od tada košarkaški sudija, komesar, instruktor, tehnički delegat, super vizor, i trener. Ukupno 100 godina sportskog staža… Više sportskog staža nego života.

Preostaje samo da želimo da još dugo viđamo našeg sagovornika, Tomislava Jovančića, kao i da pristižu njegove nove objave i knjige koje će čuvati uspomene sa valjevske kaldrme i iz sportskih arena, o Valjevu kakvo sve ređe biva znano.